SPORTSKA NOSTALGIJA // AKO NIŠTA DRUGO NA MIS-u JAŠIMO // Autorova, sportska poluozbiljna priča objavljena 14. rujna 1979. godine u Glasu Podravine u rubrici Sitne gradske teme // Fotos utrke Kroz Jugoslaviju 71. samo je ilustracija

''Ovih dana gleda se prema Splitu. Mediteranske sportske igre još su jedna prilika zbližavanja omladine više država. Nama kao domaćinima prilika da pokažemo ponovno svoju vrlinu poznatih dobrih domaćina i naroda koji ne razlikuju granice kad je u pitanju mir i prijateljstvo.
U takvu jednu veliku manifestaciju uključiti svoje ljude - velika je stvar. Nažalost, o tome malo znamo. Stječe se dojam da smo dosta krivi i mi novinari, koji profesionalno obavljamo dužnost informatora. Naime, iz naših napisa o sportu doznat ćete u kojoj je minuti tko dao gol, tko je bio bezobrazan, pa je dobio žuti ili crveni karton, doznat ćete koja je sportašica u drugom stanju i s koliko su mjeseci kažnjeni zločesti sportaši (nekako nam se više sviđa kad je netko zločest - o njemu pišemo, kao o pljuski sucu), a rijetko ističemo pozitivne primjere. Ove godine 25 je godina malog rukometa u Koprivnici - o tome nitko ni riječi! Imamo bivših sportaša i sportašica koji su netragom nestali, a da o njima nismo progovorili na stranicama novina u kojima pišemo o svemu i svačemu. Imamo bivše odbojkaše (hm, odbojka, što bi to moglo biti u Koprivnici?) koji su osvojili titule najboljih u svojim selekcijama na nivou Jugoslavije, pa se uopće ne sjetimo da je za današnje generacije vrijedno da vide kako nogomet nije počeo niti završio s današnjim dečkima, da se rukomet i prije igrao, da smo imali i prije tenis i odbojku itd.

Greška je u koncipiranju naših sportskih stranica. Ne zaslužuje svaka juniorska ili ne znam kakva momčad da se uvijek na široko piše o njima. Ostavimo malo prostora i za sportske radnike i za povijest sporta. Ako to ne učinimo odmah - bit će nam žao kasnije, vjerujte!

Povod za ovo razmišljanje zapravo je broj Sportskih novosti od srijede, kada smo mogli pročitati da je naš Peterančan Josip Seleš predsjednik Konjičkog saveza Hrvatske i da je glavni za konjički sport na MIS-u (Mediteranskim sportskim igrama). Pored toga tamo je i koprivnički jahač Zlatko Kavur! Znači, osim što smo na MIS-u obavljali neke zanatske radove - imamo i svoje predstavnike u sportskom jahanju!

Ne znam jesmo li uopće svjesni koristi od tih činjenica?! Pa to je strašna stvar kad mala Koprivnica ima svoje predstavnike na MIS-u, ne samo u gledalištu! Vjerojatno će netko od nas sada odlučiti da na TV pogleda i konjička natjecanja, jer će ga zanimati kako će proći naš.

Taj konjički sport, često puta osporavan, prokrčio je put k priznanju na jedini mogući način: radom! Prvi su, izgleda, uočili, nanjušili temu klinci iz LOK-a (List omladine Koprivnice), pa su u šestom broju posvetili razgovoru s Josipom Selešom nekoliko stranica. Što ćete: klinci nisu profići, pa ne znaju što čine! Sic!

Imamo osjećaj da će u najskorije vrijeme valjati oživjeti još jedan sport u kojem smo imali jednoga poznatog Levačića, poznatog Horvata, poznate Čikovića i Prijića (neka se ne uvrijede ostali), dakle poznate - bicikliste! Čine se neki napori da se oživi biciklizam makar u rekreativnom smislu, u Podravki se o tome razmišlja već dvije godine, ali zasad nema pravih inicijativa, poteza. Valjat će nam i tu nešto, to je zdrav sport, a biciklista, naročito parnih i neparnih (aluzija na dozvoljenu vožnju automobila u parne i neaprne dane, op. a.), sve je više.

No, pišem ovo ipak zbog drugih razloga. Čini se, naime, da su biciklisti i bez kluba u - povlaštenom položaju! Evo zašto: biciklisti bi trebalo da budu uključeni u promet na cestama jednako kao i svako drugo vozilo. Sretni su što po ulici Ive Marinkovića i Trgu bratstva i jedinstva imaju svoju biciklističku stazu. Međutim, to za sve nas izgleda nije dovoljno. Kako inače objasniti to da se biciklima vozi po pješačkoj zoni u centru grada, a da nitko ne mrdne prstom, kako objasniti vožnju u protivnom smjeru u - jednosmjernoj ulici? Kako objasniti vožnju ispred Školskog centra? Kako ispred osmogodišnje škole u Školskoj ulici? Ponekiput i na pješačkim stazama i Gradskom parku. Ima tu nešto i valjalo bi razmisliti? Da li bicikliste zbilja treba istjerati iz svih tih zona, kad je postalo maltene običajno pravo da se ljudi po njima voze? Krivica je, također, i u tome što nema prometnih znakova koji bi izričito zabranjivali kretanje (primjerice: kod Školskog centra, kod kuglane, u parku na Trgu mladosti itd.).

Ovako se čovjek ohrabri pa krene biciklom u čistu pješačku zonu, pa neki put i na pješačke staze (kad ga istjera automobilski opasni promet sa ceste).

Opet ovaj okvir o sitnicama, ali - što ćete. Pišu novinari, vidite, o sitnim, umjesto o krupnim stvarima.

VAŠ GRADSKI REPORTER ČIM