ReportazaProslost-16-1

Vrhunac priče je da se zaboravilo - sagraditi bolnički sedmi kat! Jest da nitko ne zna što bi trebalo biti na tom sedmom katu, ali čovjeka veseli kad čuje da su građevinari, investitori i ostali tako zaboravljivi da smetnu s uma takvu krupnu stvar i prirede svečano otvorenje - bez sedmog kata!

Uskoro stiže ljeto i vrijeme je za vedrije teme. Zato ćemo malo krenuti u prošlost od prije 25-30 godina. Iz caka koje su objavljivane u dnevnim novinama u rubrikama Pismo iz Koprivnice i Podravski feferoni, može se iščitavati način izrastanja jednog grada i kraja, u ovom slučaju Koprivnice i bivše općine Koprivnica, koja je obuhvaćala 13 sadašnjih općina iz sjeverozapadnog dijela Hrvatske. Prva aktualnost su priče o koprivničkoj bolnici objavljeno 4. kolovoza 1985. godine.

Izgradnja TBC odjela na pustoj livadi

FAMA
Gdje je bolnički sedmi kat?

''Priče, što se šire nekim mjestom, prozvane čaršijskim, zanimljiva su 'hrana' za nedovoljno obaviještene, ali i za lakovjerne. Kad krene fama - teško će je zaustaviti bilo kakav demanti. Ni Koprivnica, dakako, nije toga pošteđena. Grad je dobio novu bolničku zgradu o kakvoj neka mjesta veličine Koprivnice mogu samo sanjati. Naravno, i građani su posegnuli u džep, ali bez sudjelovanja svih ostalih struktura, posebno privrede, teško da bi se taj program mogao 'izgurati'.

Sva je sreća što je građanima u nekoliko navrata nakon otvorenja (kad je još bolnica bila prazna) omogućeno da razgledaju objekt, da se na vlastite oči osvjedoče o njegovoj vrijednosti, ali i da vide da je sve u njemu podređeno bolesnicima.

Nakon toga ipak su počele priče o visokom komforu za liječnike koji, međutim, čak i svoju garderobu odlažu u zajedničkim svlačionicama, a da se o vlastitim prostorijama i ne govori. Počelo se govoriti i o prokišnjavanju, što je djelomično točno i nije nikakva tajna. Međutim, priče su poprimale razmjere kao da u najmanju ruku valja srušiti bolnicu i sagraditi novu koja neće prokišnjavati.

No, i to bi se dalo prožvakati.

Vruhanc priča je da se zaboravilo - sagraditi sedmi kat! Jest da nitko ne zna što bi trebalo biti na tom sedmom katu, ali čovjeka veseli kad čuje da su građevinari, investitori i samoupravljači tako zaboravljivi da, eto, smetnu s uma takvu krupnu stvar i prirede svečano otvorenje i govore - bez sedmog kata.

Međutim, sve priče zamru kad se dođe bolestan u taj objekt. Tada i najnevjerovaniji Toma mora priznati da nigdje neće naći komforniji smještaj. A iz Koprivnice se sve rjeđe odlazi po pomoć u druge medicinske ustanove, osim u zaista nužnim slučajevima.

Pustite, ljudi, liječnike da rade, a sedmi kat, ako treba, dogovorit ćemo se pa ga sagraditi!''

Evo, 30 godina poslije toliko je novoga sagrađeno i uređeno u bolnici da se može računati kao - sedmi kat!

Vlak pokraj Bilokalnika početkom šezdesetih godina

ISTINITA MINI HUMORESKA IZ 1985.
Kad je, zapravo, vagon prvog razreda?

Priča je iz istog vremena, ali zakleli bismo se da je bila aktualna do nedavno.

''Koprivničani, Križevčani i ostali jedva čekaju trenutak kad će 'poteći' struja električnim vodovima željezničke pruge Dugo Selo - Botovo. Čekaju nestrpljivo samo zbog brže veze sa Zagrebom. Komfor je već sada zagarantiran. Vlakovi su udobniji, put siguran.

Uveden je i jedan odličan vlak za poslovne ljude koji kreće iz Koprivnice u 6,50, a trebao bi stići u Zagreb u 7,50. Međutim, sada kasni dvadesetak minuta, jer 'dizelica' ne može postići brzinu električne lokomotive. Privremeno je uvedeno četiri-pet vagona. U početku drugog razreda, a onda je osvanuo i jedan prvog razreda. Truckajući se na drvenoj klupi do Zagreba putnik razmišlja kako je lijepo mogao kupiti kartu prvog razreda i udobno provesti taj sat i četvrt. Stoga drugi puta pita na blagajni (u Koprivnici): ima li taj vlak 1. razred?

- Nema, samo drugi!

- Ali ja sam posljednji put vidio da ima i prvi razred.

- Ne znam o tome ništa, kod mene takve obavijesti nema!

I tako putnik kupi kartu 2. razreda i - gle čuda - konstatira na peronu da vagon 1. razreda ipak postoji. Sjeda u nj i čeka konduktera.

- Znate, ja ovaj, rekli su mi da 1. razreda nema, pa...

- Ništa, ništa, u redu je - i kondukter ne naplati razliku.

U zao čas - pomisli putnik - jer evo kontrolora! U strahu pruža kartu 2. razreda i grozničavo razmišlja kako da 'izvadi' konduktera koji mu nije naplatio dodatak.

- Hvala, u redu - reče kontrolor i službeno pozdravi.

Priča nije gotova. Putnik ponovno putuje u Zagreb i ponovno pita na blagajni postoji li vagon 1. razreda. Odgovor je isti - ne postoji. Ipak, putnik inzistira i kupuje kartu 1. razreda, jer zna da vagon postoji, a zna da postoje i kondukter i kontrolor.

Prije ulaska, za svaku sigurnost, provjerava s kondukterima na peronu:

- Je l' znate da onaj za blagajnom ne zna da imate vagon 1. razreda?

Odgovor je zapanjio putnika:

- Ima vagon, ali ne treba kupovati kartu 1. razreda, vrijedi ona 2. razreda!

Pružajući kartu kondukteru putnik se blesavo osmjehnu, a kondukter cvikajući kartu 1. razreda uzvrati sažaljivim osmjehom.

Što je najgore svi su u pravu: i putnik, i blagajnik, i kondukter i kontrolor...

Pišemo ovo jer smatramo da je pravi putnik - dobro informirani putnik!''

Samoposluga u Ulici Gjure Estera šezdesetih godina

STATISTIKA
Po zubu stanovnika

Ovaj tekst je objavljen 18. ožujka 1985. godine. Radi razumijevanja upozoravamo da je osamdesetih godina bila nestašica nekih artikala, kao kave, deterdženata i ulja, pa otud i njihovo spominjanje u tekstu. Zanimljivo je da ni tada metropolski urednici i lektori (makar bili i iz Podravine) nisu odobravali lokalizam ''Koprivničanci'', dok se na TV i na radiju uporno naglašavalo Koprivnicu na prvi slog, Koprivničanci su svugdje bili Koprivničani, a Virovci - Virjani, kasnije i Ždalčani - Ždalani! 

''Informacija o praznim ili punim prodavaonicama prošla je u općinskim organima Koprivnice gotovo bez rasprave. Nečega je bilo više, nečega manje, kupci uglavnom šute, jer ima kave i ulja i čokolade i deterdženta, a čak se nađe i margarina. 'Izvor' je preuredio robnu kuću i sada je nalik na slične dobro opskrbljene za kojima su Koprivničani uzdisali. Tehnička roba, tekstil i porculan, uz druge srodne proizvode, dobro je prezentirana, a iduće godine bit će preuređena i samoposluga. Jedino, kažu prodavači, kupci su postali izbirljivi: kupuju samo ono što je nužno i jeftino. Prošle godine prodano je 79 televizora u boji i 351 crno-bijeli, 85 hladnjaka i samo 41 zamrzivač!

Nije, međutim, jasno gdje građani kupuju sapun i pastu za zube. Pretprošle godine, naime, prodano je po stanovniku 1,6 sapuna i 1,3 paste za zube, a prošle godine taj je odnos poboljšan na 1,7 komad. Ove godine gleda se na čistoću optimističkije, jer je u planu prodaja 1,8 komada sapuna i čitave dvije tube paste za zube po zubima stanovnika. Kroz te zube prošle godine prošlo je 2,3 kg južnog voća, ali zato kila i pol crne kave.

I tu je tajna: Koprivničani su prali zube - kavom!''

Fotografirao nekad i napisao nekad i sad Ivo Čičin-Mašansker

.......................................................